Kada djecu uključiti u sportsko natjecanje?
🖋 Piše: Matej Fiškuš, sportski psiholog
Mišljenja na ovu temu su prilično kontroverzna. Razlog tome može biti činjenica da treniranje dovodi do potrebe za natjecanjem i zato je važno uzeti u obzir optimalan uzrast da se uopće započne sa ozbiljnim trenažnim procesom, a samim time i natjecanjima. Važno je prilikom konačne odluke uzeti u obzir zahtjeve i karakteristike sporta, kao i dostignutu razinu fiziološkog i psihološkog razvoja djeteta. Kao pomoć roditeljima pri odluci kad je pravo vrijeme da svoje dijete uključe u sport mogu poslužiti psihološki aspekti navedeni u nastavku teksta.
Prvi znak da se dijete želi baviti sportom je naglašeno ponašanje koje psiholozi nazivaju “socijalna komparacija”. To je nastojanje djeteta da se uspoređuje s vršnjacima u velikom broju aktivnosti. Djeci je cilj odrediti kako su rangirani i gdje se nalaze u odnosu na svoje vršnjake. Međutim, kroz početni period treniranja djecu treba odgajati na način da sport bude zabava. Rezultat će kasnije imati sve veću važnost na natjecanja pa je ključno u ovoj fazi naučiti mlade sportaše da se loš rezultat koristi kao poticaj za napredak i poboljšanje svojih sposobnosti, ali i sposobnosti ekipe. Istraživanja pokazuju da djeca mlađa od 7 godina sudjeluju u ekipnim sportovima, a da su pritom potpuno nesvjesna svojih suigrača i njihove uloge, već su jedino zainteresirana za sportski rekvizit (npr. loptu) i same sebe. Stoga je od izuzetne važnosti pričekati da se dijete kognitivno razvije kako bi moglo sudjelovati u igri i adekvatno se ponašati u natjecateljskim situacijama. Nažalost, postoji i cijeli niz razloga zbog kojih djeca nerijetko napuste sport. Često tome pridonose loša iskustva s trenerima, a razlog tome mogu biti loša komunikacija, prevelike ambicije trenera i/ili roditelja i nedostatak „sluha“ za potrebe djeteta. Ako se tome još pridoda pritisak da se ostvaruju odlični rezultati (pobjede i osvajanje trofeja), nastaje situacija u kojoj dijete postaje frustrirano i gubi motivaciju za treniranjem i natjecanjima. Posljedično se može javiti generalno nezadovoljstvo koje se manifestira u ostalim područjima (npr. u školi). Iz ovoga se može zaključiti da je kritični čimbenik zbog kojeg djeca gube motivaciju nezadovoljavanje glavnih motiva djece zbog kojih su prvotno ušli u sport. Stoga je preporuka roditeljima i trenerima da se posavjetuju sa stručnjakom iz područja psihologije sporta i zajedno postave realne ciljeve za svako dijete.
