Cijena ranog uspjeha

🖋 Piše: Matej Fiškuš, sportski psiholog

Poželjno je kod sportaša razvijati kompetitivnost i želju za uspjehom. Sport, između ostalog, priprema mlade sportaše da jednog dana budu uspješni ljudi, a svoje uloge i zadatke izvode maksimalnom posvećenošću. No, što se događa kad uspjeh dođe (pre)rano?

Kako bih odgovorio na to pitanje najprije ću pojasniti ključne pojmove. Razvoj možemo ugrubo podijeliti na tjelesni razvoj, kognitivni razvoj, razvoj ličnosti, i socio-emocionalni razvoj. Upravo nam ličnost i socio-emocionalne vještine pomažu u prilagodbi na novonastale situacije i okolinu koje nerijetko, u slučaju uspjeha, mogu biti ometajući faktor i izvor frustracije. Kako bih to zornije dočarao, zamislite mladog sportaša koji već u dobi od 13-14 godina postane državni prvak i dobije poziv u državnu selekciju. Obitelj, prijatelji, učitelji, klub, mediji i sponzori imaju visoka očekivanja koja mogu odvratiti pažnju od trenažnog procesa i kvalitet(n)e pripreme. Očekuje se da sportaš i dalje ostvaruje odlične rezultate te da pritom uživa u izvedbi. No, događaju se katkad i porazi koji odjednom dobivaju na težini i doživljavaju se puno ozbiljnije, dubinski se analiziraju i pobuđuju vrlo intenzivne negativne emocije. Još je veća opasnost ako sportaš poraze počne doživljavati tragično i pomišlja na odustajanje od sporta jer to iskustvo ne može uklopiti u svoj doživljaj sebe kao sportaša.

U smisli psihološke pripreme važno je ostati posvećen svojim ciljevima koje treba usmjeriti na daljnji napredak i na kontrolabilne elemente izvedbe. To je zaštitni mehanizam koji usmjerava pažnju na rast i razvoj tehničko-taktičkih, tjelesnih i psihičkih vještina, ali istovremeno prevenira nepovratno rasipanje psihičke energije. Ključno je za održavanje motivacije ostati dosljedan i potpuno posvećen svojim ciljevima, a osjećaj ponosa, zadovoljstva i samopouzdanja povezati s ostvarenim ciljevima. Sve ovo važno je kako bi se održala unutarnja motivacija koja dokazano dulje vrijeme drži sportaše ustrajnima i usmjerenim na učenje i razvoj, umjesto usmjeravanja na nagrade, priznanja i trofeje. Primarno u razvoju sportaša mora biti napredak u odnosu na vlastitu razinu izvedbe, a tek nakon toga dolazi napredak u smislu prikupljenih bodova, osvojenih nagrada i pažnje sponzora i medija.

S druge strane, identitet i ličnost sportaša razvijaju se s dobi, a u periodu adolescencije ključno je da sportaš razvije pozitivan identitet, osjećaj kompetentnosti (uspješnosti) i doživi sebe kao pojedinca koji svojim trudom doprinosi vlastitom razvoju i napretku. Identitet se razvija u pozitivnom smjeru ako sportaš redovito analizira svoju izvedbu, izvlači pouke iz poraza te vizualizira svoju izvedbu kakvu priželjkuje na natjecanjima. Poraze treba doživljavati kao priliku za učenje i napredak. Ponekad i negativne emocije (npr. bol, razočaranje, ljutnju) mogu djelovati motivirajuće ako se sljedeće natjecanje doživi kao prilika za iskorak, a ne kao prijetnja da će se isti scenarij dogoditi i sljedeći put. Iz neugodnih iskustava možemo izrasti u bolje i kvalitetnije pojedince i to će nam stvoriti osjećaj uspjeha.

Na kraju dana važno je da uspjeh gledamo kroz prizmu ostvarenih ciljeva i osobnih pobjeda. Svaki pomak u izvedbi koji je primarno uzrokovan trudom i pomicanjem vlastitih granica djeluje ohrabrujuće i tjera nas da na sljedećem treningu ili natjecanju još malo pomaknemo granice. Na taj način čuvamo svoje mentalno zdravlje i trudimo se biti najbolja verzija sebe, a to nam povećava vjerojatnost uspjeha kad se ukaže prilika da tu verziju sebe prikažemo svojim konkurentima koje želimo pobijediti.

Please follow and like us:
error

Sviđa ti se članak? Podijeli ga :)

Facebook
YouTube