Uključenost roditelja u sportski život djece
🖋 Piše: Matej Fiškuš, sportski psiholog
Mnogi roditelji žele do neke razine biti uključeni u aktivnosti kluba. Ako je njihova uključenost prevelika, dolazi do konflikta s trenerom, upravom klub i samim djetetom. Naprotiv, ako je njihova uključenost premala, dijete može dobiti osjećaj da je roditelj u potpunosti nezainteresiran za njegovu aktivnost i napredak u sportu. S obzirom na stupanj uključenosti roditelja, postoje 3 osnovna stila ponašanja roditelja. Prvi su nezainteresirani roditelji koji su potpuno odsutni iz sportskog života svog djeteta. Oni ne dolaze na roditeljske sastanke niti se zanimaju za napredak djeteta. Treneru prepuste svoje dijete jer oni sami zato nemaju želje, strpljenja i/ili vremena. Velike su šanse da sportska iskustva djece koja su na taj način “gurnuta” u sport budu neugodna i stresna, a dobrobiti bavljenja sportom svedene na minimum. Za razliku od njih, podržavajući roditelji su dovoljno informirani o predstojećim natjecanjima i većini događaja u klubu (i oko njega) i nastoje biti podrška treneru ne miješajući se pritom u njegov posao. Za uzvrat ne očekuju da njihovo dijete igra svaku utakmicu, već im je osnovni cilj da se dijete zabavi na treningu, stekne nove prijatelje i kroz sport uči o izazovima i načinima suočavanja s istim. Njihova prisutnost u sportu je prijeko potrebna i obično takvih roditelja ima najmanje, što trenerima predstavlja veliki problem i stres na poslu. Na kraju dolaze tzv. fanatični roditelji žele da njihovo dijete bude sportska legenda. Nerijetko je slučaj da su takvi roditelji i sami bili sportaši i imali vrlo uspješne sportske karijere pa žele nastaviti tu „obiteljsku tradiciju“. Prisutni su na većini treninga, glasno komentiraju odluke suca i vole da se njihova prisutnost primijeti na natjecanjima. Obično su glasni i na sastancima kluba i obično preuzimaju glavnu ulogu kad je riječ o logistici i ostalim oblicima podrške klubu. Neovisno o tome kojoj vrsti roditelja pripadali, svima je u interesu da se djeca kroz sport razvijaju u odrasle ljude. Sportski psiholozi mogu pružiti podršku trenerima i roditeljima u suočavanju izazova prilikom uključivanja mladih u sustav natjecanja, kao i razvijanju strategija suočavanja s negativnim rezultatima kod mladih sportaša. Obitelj se ističe kao osnovni izvor informacije i temelj kreiranja stavova o sportu i zdravom životu kod djeteta. Zato je suradnja roditelj – trener – dijete ključna u optimalnom funkcioniranju i razvoju sportaša. Psiholog u tom odnosu može biti katalizator koji će povećati vjerojatnost uspjeha i prikladnog razvoja mladih, kao i promicanje zdrave kulture življenja u zajednici.
